Navikularni sindrom u konja

Transcription

1 Stručni rad/expert paper Navikularni sindrom u konja Sažetak Vedran Nervo, Marijana Vrbančić, Tatjana Tušek Visoko gospodarsko učilište u Križevcima, M. Demerca 1, Križevci, Hrvatska, e mail: vnervo@vguk.hr Navikularni sindrom je kronično, progresivno stanje koje zahvaća navikularnu kost, navikularnu burzu, tetivu dubokog sagibača prsta i pripadajuće meke strukture koje zajedno čine navikularni aparat. Jedan je od najčešćih uzroka hromosti konja, a predispoziciju imaju konji s malim kopitima te s dugim prstima i suženim te podvučenim petama. Sindrom se najčešće javlja na prednjim nogama, a glavni simptom je hromost koja je posljedica boli u petnom dijelu stopala. Sindrom se dijagnosticira na temelju kliničkog pregleda, vodiljnih anestezija i rentgenskog snimanja kopita. Liječenje predstavlja izazov, a sastoji se od korektivnog obrezivanja kopita i potkivanja konja, medikamentozne i fizikalne terapije te kirurškog zahvata kao posljednje opcije. Iako su rezultati liječenja i prognoza sindroma neizvjesni, uz pravilno treniranje i liječenje velik se broj konja može koristiti u sportu i rekreaciji još neko određeno vrijeme. Ključne riječi: konj, navikularni sindrom, navikularna kost, šepavost Uvod Navikularni sindrom je degenerativni poremećaj koji zahvaća navikularnu kost i njene pripadajuće strukture (Pool i sur., 1989.; Wright i sur., 1998.). Rezultat je bilateralna šepavost. Prilikom kretanja karakteristično je najprije spuštanje prsta, a zatim petnog djela kopita, a iskorak je skraćen (Stashak, 1987.; Wyn Jones, 1988.; Wright, 1993.). Najčešći je uzrok hromosti, posebice sportskih grla srednje i starije dobi, no nerijetko obolijevaju i konji mlađih dobnih kategorija. Novick (2004.) navodi da najčešće obolijevaju toplokrvni konji te konji pasmine Quarterhorse. Ovaj sindrom se sastoji od nekoliko kliničkih znakova, a najčešći simptom je hromost koja je posljedica boli u petnom području (palmarna regija kopita) te degenerativnih promjena u navikularnoj kosti. Osim na navikularnu kost, degenerativni proces utječe i na navikularnu burzu te duboku fleksornu tetivu koja se nalazi neposredno iza burze. Ovaj proces se najčešće javlja na prednjim nogama, no u nekim slučajevima može se javiti i na stražnjim nogama, iako veoma rijetko. Sindrom uglavnom zahvaća obje prednje noge, ali degenerativne promjene su izraženije na nozi na kojoj se zapaža intermitentna hromost. Budući da je bol prisutna u petnom području kopita, konj često odmara petu oslanjajući se na prst. Iskorak je skraćen, hod ukočen i doima se kao da konj šepa iz ramena. Dyson (2009., 2011., 2013., 2014.) navodi da treniranje i jahanje konja pogoršava situaciju te da se znakovi hromosti često mogu uočiti jedino prilikom jahanja. Iako je navikularni sindrom jedan od glavnih uzroka hromosti konja korištenih u sportu i rekreaciji, njegov uzrok nije još detaljno razjašnjen. Cilj ovoga rada je upoznati javnost i ljubitelje konja o sve češće prisutnom sindromu koji je jedan od glavnih uzroka hromosti konja te opisati simptome i dijagnostiku istog. 277

2 9 th international scientific/professional conference SECTION V Anatomija navikularne regije Navikularna kost je mala spljoštena kost nalik plodu sezama koja se nalazi iza kopitnog zgloba. Uloga svake sezamoidne kosti pa tako i ove je lakše klizanje tetive i održavanje stojnih kutova. Povezana je s kopitnom kosti (phalanx distalis) pomoću kratkog snažnog ligamenta (ligament impar), a s krunskom kosti (phalanx media) pomoću kolateralnih ligamenata navikularne kosti. Preko donjeg ruba navikularne kosti prolazi duboka fleksorna tetiva, a između navikularne kosti i duboke fleksorne tetive nalazi se navikularna burza mali prostor ispunjen tekućinom koji djeluje kao jastučić između tetive i navikularne kosti. Slika 1. Medijalni prerez kroz distalni dio prednje noge (Clayton i sur., 1996.). Uzrok navikularnog sindroma Točan uzrok navikularnog sindroma nije poznat (IP 1 ). Degenerativne promjene na navikularnoj kosti mogu nastati zbog poremećaja u opskrbi krvlju ili traume na samu kost. Oštećenje se može dogoditi u dubokoj fleksornoj tetivi, navikularnoj burzi ili navikularnim ligamentima, a sve to uzrokuje bol i hromost. Predispoziciju za nastanak sindroma imaju konji s manjim kopitima i suženim petama, s dugim prstima i podvučenim petama, konji loše obrezivanih kopita te Quarterhorse. Rad na tvrdom i lošem terenu valja izbjegavati. Klinička slika navikularnog sindroma Navikularni sindrom uzrokuje postupno i progresivno pojačanje šepavosti. Zbog postepenog nastanka, problem se teško otkriva u ranoj fazi, a hromost je izraženija na nozi s jače izraženim degenerativnim promjenama. Ovisno o stupnju degenerativnih promjena u navikularnoj regiji, neki konji hramaju već u hodu, dok neki hromost iskazuju samo na tvrdom terenu ili unutar malog kruga. Dok hoda, konj s navikularnim sindromom nastoji težinu prebaciti na prst kako bi izbjegao pritisak na bolnu petu. Iskorak je skraćen, vrijeme zaustavljanja konja produženo i doima se kao da konj šepa iz ramena. Prilikom spuštanja noge na tlo češće gazi na prst nego petu (Novick, 2004.). Dok stoji, nastoji odmarati petu oslanjajući se na prst, a iz profila je vidljiva blaga fleksija karpalnog zgloba. Ostali znakovi navikularnog sindroma su skraćivanje koraka, često prebacivanje težine u mirovanju, ukočen hod, nerado kretanje po neravnom i tvrdom terenu, 278

3 nepravilan ulazak i jače šepanje u zavoju, odbijanje produživanja koraka, razdražljivost. Dresurni konji s navikularnim sindromom mogu imati poteškoća kod produživanja koraka te prilikom rada na krugu, a preponaši nerijetko odbijaju skok. Postavljanje dijagnoze navikularnog sindroma Konj koji očituje znakove navikularnog sindroma pokazuje znakove boli u petnom djelu kopita. Vrlo često je vidljiva lagana fleksija karpalnog zgloba kako bi se peta rasteretila težine. Tijekom kretanja konj najprije spušta prst, a zatim petu. Šepavost je dužinom trajanja rada sve izraženija. Dijagnoza se bazira na kliničkom nalazu, rezultatu dijagnostičke anestezije i rendgenskom nalazu (Asaj i sur., 1976.). Klinička ispitivanja uključuju test fleksije (nakon kojeg konj jače šepa) te probu kopitnim kliještima (konj s navikularnim sindromom bolno reagira na pritisak kopitnih kliješta u petnom području kopita). Za orijentaciju bolnog područja koriste se provodne anestezije i to najčešće niska provodna anestezija (niski palmarni digitalni blok), a po potrebi i srednja provodna anestezija (abaksijalni sezamoidni blok). Niskim palmarnim digitalnim blokom desenzibiliziramo područje kopitne i žabične (navikularne) kosti, potplatne, žabične, petne i lateralne dijelove dermisa kopitne stijenke, podotrohlearnu (navikularnu) burzu te distalni dio tetive dubokog sagibača prsta u blizini kopitne kosti. U slučaju pozitivnog odgovora najčešće sumnjamo na navikularni sindrom. Abaksijalnim sezamoidnim blokom (srednja provodna anestezija) desenzibiliziramo područje cijelog kopita do putičnog zgloba. Rentgensko snimanje kopita ima veliki značaj u dijagnostici navikularnog sindroma. Na rentgenogramu su vidljive degenerativne promjene na samoj navikularnoj kosti. Vidljivi su prošireni kanali kroz koje prolaze krvne žile, sitne frakture i lezije na rubu navikularne kosti te cistična i litična područja u kosti. U novije vrijeme sve se više koristi magnetska rezonancija u dijagnostici navikularnog sindroma. Njome su vidljive promijene i na mekim tkivima. Slika 2. Degenerativne promjene na navikularnoj kosti (IP 2 ). Metode liječenja navikularnog sindroma Postoji više metoda liječenja navikularnog sindroma, a to su korektivno obrezivanje kopita i potkivanje konja, medikamentozna terapija koja uključuje sistemske lijekove i lijekove koji se apliciraju u zglob ili navikularnu burzu, fizikalna terapija i operativni zahvat (dezmotomija i neurektomija) kao posljednja opcija (Novick, 2004.). 279

4 9 th international scientific/professional conference SECTION V Preventiva Slika 3. Fizikalna terapija, shockwave terapija (IP 3 ) Preventiva je najbolja medicina, a sastoji se od pravilnog obrezivanja kopita i potkivanja. Razmak između dva prekivanja ne bi trebao biti duži od 45 dana, a kopito bi trebalo imati pravilan oblik. Prognoza navikularnog sindroma Prognoza navikularnog sindroma je neizvjesna. Nerijetko konji više nisu u stanju vratiti se na prethodnu razinu natjecanja, a neki se čak moraju i umiroviti. No, iako prognoza baš i nije ohrabrujuća, većina konja se uz pravovremenu dijagnostiku i pravilan tretman liječenja koji uključuje pravilno obrezivanje kopita i potkivanje, medikamentoznu i fizikalnu terapiju može koristiti u sportu i rekreaciji par mjeseci do par godina. Zaključak Navikularni sindrom jedan je od glavnih uzroka šepavosti na prednjim nogama konja čiji uzrok nije još detaljno razjašnjen. Predispoziciju za nastanak sindroma imaju konji s manjim kopitima i suženim petama, s dugim prstima i podvučenim petama, konji loše obrezivanih kopita te toplokrvne pasmine i Quarterhorse (Novick, 2004.). Pravovremenom dijagnostikom, veterinarskom intervencijom i korektivnim obrezivanjem kopita i potkivanjem konja, veliki broj konja zahvaćen sindromom može se koristiti u sportu i rekreaciji duže vrijeme. Literatura 1. Clayton, H., M., Flood, Flood, P., F., Mandeville, D., Farrow, C. (1996): Color Atlas of large animal applied anatomy, Mosby Wolfe. 2. Dyson, S. (2009): The clinician s eye view of hind limb lameness in the horse: technology and cognitive evaluation. Equine Vet. J., 41, Dyson, S. (2011): Can lameness be reliably graded? Equine Vet. J., 43, Dyson, S. (2013): Equine lameness: clinical judgement meets advanced diagnostic imaging. Proc. Am. Ass. Equine Practnrs., 59, Dyson, S. (2014): Recognition of lameness: man versus machine. Vet. J., 201, Grupa autora (1976): Veterinarski priručnik. Treće izdanje. Poslovno udruženje veterinarskih stanica Zagreb. 7. (IP1): Casey, M. James: Navicular Disease in Horses. http: //www. equinehorsevet.com/pdf/navicular%20disease%20in%20horses.pdf ( ). 280

5 8. (IP 2 ): 963E AE34D19B B19&selectedIndex=16&ccid=lkQSNGJu&simid= &thid=OIP.M e73ab02aca caH0&ajaxhist=0 ( ). 9. (IP 3 ): &&id=2e7dd043336d048b1079a8be85754ed398f2941c&selectedindex=3&ccid=snkyh6hb& simid= &thid=oip.mb a1db557a7665c1b2a890effao0&ajaxhist=0 ( ). 10. Novick, D. (2004): Understanding and Treating Navicular Disease. novickdvm.com/navicula.htm ( ). 11. Pool, R. R, Meagher, D. M., Stover, S. M. (1989): Pathophysiology of Navicular syndrome. Vet. Clin. N. Am.: Equine Pract., 5, Stashak, T. (1987): Adam s Lameness in Horses, 4th end., Lea and Febgier, Philadelphia, Wright, I. M. (1993): A study of 118 cases of navicular disease: clinical features. Equine vet. J., 25, Wright, I. M., Kidd, L., Thorp, B. H. (1998): Gross, histological and histomorphometric features of the navicular bone and related structures in the horse. Equine vet. J., 30, Wyn Jones, G. (1988): Equine Lameness, Blackwell Scientific Publications, Oxford, England, Navicular syndrome in horses Abstract Navicular syndrome is a chronic, progressive condition that affects the navicular bone, navicular bursa, deep digital flexor tendon and associated soft tissue structures composing the navicular apparatus. This syndrome is one of the most common causes of lameness in horses and predisposition of syndrome have horses with small hooves and horses with long fingers and narrow and underlined heels. The syndrome mainly affects the front legs and the main symptom is lameness as a result of pain in the heel of the foot. Diagnosis of navicular disease is based on clinical examination, nerve blocks and x-rays of the hoof. The treatment is a challenge and it consists of corrective trimming and shoeing, medical and physical therapy and surgery as the last option. Although the results of treatment and prognosis of navicular syndrome are uncertain, with proper training and treatment, a large number of horses can be used in sport and recreation for some specified time. Key words: horse, navicular syndrome, navicular bone, lameness 281